Borislav Pekić
Besnilo

režija: Boris Liješević
dramatizacija: Fedor Šili
scenografija: Marija Kalabić
kostimografija: Biljana Grgur
kompoziitor: David Klem
scenski pokret: Iva Đukić
lektor: dr Dejan Sredojević
asistent reditelja: Rastko Torlaković

Igraju:
Dr. Luke Komarowsky Marko Marković
Daniel Leverquin/putnik Branislav Jerković
Gabrijel Ninoslav Đorđević
Dr. John Hamilton/putnik/policajac Nikola Knežević
Dr. Frederick Lieberman/putnik Saša Torlaković
Louise Sorensen/putnica Ivana V. Jovanović
Moana Tahaman/doktorka Ana Rudakijević
Major Hilary Lawford Srđan Aleksić
Stillman/putnik Nemanja Bakić
Sue Jenkins/putnica Ksenija Mitrović
Ian Komarowsky/putnik Aleksandar Ristoski
Adrian Goldman/putnik/Nakamura/Sharon, pas Stefan Beronja
Alice Lumley/gospođa Jenkins/putnica Biljana Keskenović
Majka Tereza/putnica Dragana Šuša

inspicijent: Zoran Vučković
sufler: Ninoslav Vranić

„BESNILO“: KAZALIŠNO ČITANJE PEKIĆEVA ANTOLOGIJSKOG ROMANA

Izazov je više nego ozbiljan, možda i najveći s kojim su se, dosad, suočili redatelj Boris Liješević i njegov dramaturg Fedor Šili. Njih dvojicu, već neko vrijeme, uglavnom percipiramo kao inovativni dvojac bez kormilara, ustvari kao kompetentan i radišan dioskurski tandem „specijaliziran“ upravo za inscenacije iznimno kompleksnih, pakleno strukturiranih i uglavnom „teško prohodnih“ proznih djela. Naime, romana-kapitalaca. Kalibriranih u zahtjevnim formatima Tišmine „Upotrebe čoveka“, Schlinkova „Čitača“, Tolstojeva „Rata u mira“... Sad i Pekićeva „Besnila“...
Izboriti se s takvim „sablasnim“ teksturama - o kontekstima i intertekstima njihovim da i ne govorimo! - e, to mogu samo iznimno hrabri ali i iznimno uporni i kreativni ratnici. Kastori&Poluksi koji se, intuitivno, rukovode onom glasovitom zvjezdoznanskom strategijom koju je Kennedijev tekstopisac Pierre Sellinger 1961. godine upisao u inaugurativni govor najmlađeg američkog predsjednika, ikad: „Mi idemo na Mjesec ne zato jer je to lako, nego zato jer je teško...“.
Poput neustrašivih dječaka iz završne sekvence onog Spielbergova filma, znamo kojeg, Liješević i Šili već su nekoliko puta targetirali taj Mjesec, vrlo ozbiljno. A sad su ga odlučili napasti upravo Pekićevim „Besnilom“, jednim od najkompleksnijih i najkriptogramskijih romana, uopće!
*
Ne sjećam se zašto, ali pouzdano znam da je roman „Besnilo“ najprije objavljen u Zagrebu, davne i prilično neurotične 1983. godine. Promovirao ga je legendarni Slavko Goldstein, utemeljitelj nekad važne nakladničke kuće „Liber“. Knjiga se učas bila prometnula u hit golemog formata i doživjela par uzastopnih izdanja (Beograd, Ljubljana...), stekavši status kultne ali i subverzivne, čak i profetske literature s „političkim implikacijama“. U bivšoj zajedničkoj državi tih se godina politiziralo naveliko, svuda i u svemu, pa i u književnosti, ali i u kazališnim repertoarima koji su se prosto natjecali u „otvaranju“ dotad „nepoćudnih“ ili „zabranjenih“ tema: povijesnih, nacionalnih, političkih, policijskih („golootočkih“)... Takozvano političko kazalište iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća intenzivno je teatraliziralo onovremni i silno neurotični zeitgeist: Tito je već bio otputovao, bauk posrnulog socijalizma „s ljudskim licem“ sablasno je kružio u svim smjerovima, atavistički smo nanjuškivali kako duh izlazi iz boce i kako najgore tek dolazi... Valjda se zato i nametao dojam kako bi Pekićeva metafora fatalne/smrtonosne bolesti (Rhabdovirus) mogla aludirati upravo na „to-nešto-najgore“. Što je, naravno, bio tek rezultat površnog i pogrešnog čitanja. Eventualno i žanrovskog nesporazuma kojeg je - posve namjerno! - inicirao sam autor, kad je na unutarnjoj naslovnici „Besnilo“ determinirao kao „žanr-roman“. Što je, naravno, bila i ostala čista podvala, zapravo lucidno koketiranje s naivnim čitateljem: jer, valjalo je tog čitatelja ne samo provjeriti (u smislu kompetencije), nego ga i upozoriti (unaprijed) kako se stvari (u romanu) možda neće odvijati sukladno njegovim „lakokategornim“ očekivanjima, dapače. Naime, pisci-kapitalci Pekićeva kalibra nisu „literarni konfekcioneri“, ne bave se trivijalnom književnošću „širokog spektra“ i svoje knjige ne formatiraju u skladu sa sezonskim trendovima. Uzgred rečeno, čini se kako su još uvijek (?) u trendu sve nijanse sivih ikea-krimića one iste nekolicine skandinavskih autora s kompliciranim imenima...
U svom davnom i sjajnom eseju o Pekiću („autoru najdužeg romana u istoriji srpske književnosti „Zlatno runo“...), lucidni je i ubitačno precizan Jovan Ćirilov autora definirao kao „nekog sveca sa slika El Greka“. (...) „Kao kakav pustinjak, koji se predao svome zavetu, tako se Pekić fanatično posvetio književnom radu“ („Epik koji piše drame“, in: „Dramski pisci, moji savremenici“ 1989.). Što potvrđuje/dokazuje čak i najpovršniji uvid u internetsku stranicu Fondacije Borislav Pekić.
Zar je moguće da je to, naime sve to, odradio samo jedan jedincati čovjek!?
*
„Besnilo“ je prvi u posljednjoj Pekićevoj romanesknoj trilogiji, distopijskoj i apokaliptičnoj, koju zaokružuju još i romani „Atlantida“ i „1999“. Ukratko, sva tri romana „zaokupljena“ su jednim i ključnim tematom: sudbinom svijeta, naime nas kao homo sapiensa, navodnih „ljudi duha“ čiju „besmrtnu dušu“ - u koju smo stoljećima vjerovali - naprasno ugrožavaju, napadaju, najposlije i razaraju upravo „čudovišta“ koja je dotični sapiens stvorio sam. Iz znatiželje, kaprica, oholosti, puste želje za dominacijom i za vječitim i sve većim uspjesima (koji se zbirno nazivaju napretkom, civilizacijskim). Igrajući se Boga, stoljećima već, neoprezni je i navodno gordi sapiens posve zanemario/previdio mogućnost kako mu vlastitoizmišljeni „stvorovi“ i „čudovišta“ mogu izmaći kontroli, pobjeći, nadigrati ga. I pretvoriti se u protivnike. Smrtne neprijatelje. O tome govore sva tri Pekićeva apokaliptička romana. U kojima je neprijatelj je jasno profiliran. I, nažalost, nepobjediv.
U „Besnilu“ je to virus, ali ne „obični“ i prirodni virus pseće bjesnoće, već virus mutiran - namjerno - u laboratorijskoj retorti. Virus kojem je dodana još jedna ovojnica, kako bi postrao nepobjediv. Baš takav, nepobjediv, slučajno je i posve naivno prenesen/ateriran na londonski Heathrow, koji će se učas pretvoriti u paklenu spaciotemporalnu kapsulu i izgorjeti do temelja... Knjiga Otkrovenja: sedam pečata, sedam truba, sedam čaša...
Sva tri Pekićeva romana su, dakako, savršeno koncipirana, strukturirana i ispisana, lako čitljiva i iznimno dojmljiva, ali zapravo potresna. Katatonična. Naime, mi čitamo i čitamo, osjećajući kako nam tlo izmiče pod nogama i kako dišemo sve teže, bojimo se i znojimo, ali ne prestajemo čitati...
Iskreno, ne znam kako se to može pokazatii na sceni, ali sam posve sigurna da to znaju Boris Liješević, Fedor Šili i nesumnjivo hrabar somborski ansambl.
In bocca al lupo!
Jelena Lužina, teatrolog

Kritike

https://www.dnevnik.rs/kultura/scena/besnilo-borislava-pekica-u-narodnom-pozoristu-sombor-06-04-2023

premijera: 10. mart 2023. godine
druga premijera u sezoni 2022/2023.
536. premijera od osnivanja

predstava traje oko 160 minuta

Fotografije: Milan Đurđević