Nebojša Romčević
Paradoks

asistent režije: Milijana Makević

izbor muzike: Egon Savin*


*u predstavi korišćena muzika sa albuma:

Natacha Atlas / Diaspora i Dragoljub Đuričić / Ritam slobode

Igraju:
Kata Biljana Keskenović
Leka Saša Torlaković
Super Beba Milijana Makević Mirkov
Ministar David Tasić Daf
Bosa Ivana V. Jovanović
Bora Srđan Aleksić
Prvi momak demokrata Miloš Štrangarić
Drugi momak demokrata Pero Stojančević

Komedija Paradoks popularna je predstava Narodnog pozorišta Sombor koja već sedam sezona zaredom, i dalje uspešno, uveseljava i razonodi publiku svojom crnohumornom temom. Radnja komada se odvija u Srbiji, devedesetih godina prošlog veka, i duhovito, na jedan „lak“, vodviljski način, ova drama apsurda preko svojih glavnih protagonista, bračnog para intelektualaca Kate, magistra biologije i Leke, doktora istorije kritikuje zapuštenost srpske inteligencije i raspad društvenih vrednosti tih godina. Tema komada je petooktobarska revolucija i pad tadašnje vlasti.

 

NAGRADE:
- Predstavom smo osvojili dve glumačke nagrade na 56. festivalu Profesionalnih pozorišta Vojvodine u Zrenjaninu. Glumačke nagrade pripale su Biljani Keskenović, za ulogu Kate i Saši Torlaković, za ulogu Leke, a nagrada za režiju pripala je Egonu Savinu.
- Na glumačkim svečanostima Milivoje Živanović u Požarevcu za glumce večeri proglašeni su Biljana Keskenović, za ulogu Kate i Saša Torlaković, za ulogu Leke.
- Na festivalu Dani Komedije u Jagodini predstava je osvojila tri nagrade Zlatni ćuran (Zlatni ćuran, za glumačko ostvarenje, pripao je Biljani Keskenović, (Kata) i Saši Torlaković (Luka), a Zlatni ćuran za najbolje rediteljsko ostvarenje dodeljen je Egonu Savinu) kao i nagradu Mija Aleksić, za najbolju predstavu u celini.
 

"...Reditelj Egon Savin je, sa zavidnom veštinom, vodio glumce bukvalno po ivici zanrovskog noža i štedro, ali ne i nekontrolisano, vrteo snažan komički zamajac (predstava je, zaista, neodoljivo smešna), plasirajući istovremeno i sentimentalne i dirljive tonove. Komički mehanizam je na delu, u prvom redu, u postavci sporednih likova: glupih, prostih, gramzivih i servilnih komšija (Ivana V. Jovanovic i Srđan Aleksić), pokvarenog i lukavog Ministra za sve režime (David Tasić Daf), prostosrdačne pevaljke Super Bebe...
Spomenuti sentimentalni tonovi ostvareni su u postavci "naših": Leke koji je bio, u tumečenju Saše Torlakovića, poniženi, kukavni i plašljivi stvor i, pre svih drugih, Kate koju je Biljana Keskenović donela kao rezigniranu, zapuštenu, ali još uvek negde prpošnu i gordu bivšu intelektualku. Tragikomična faktura ovih likova ostvarena je uz naglašenu glumačku disciplinu i čvrst rediteljski koncept, koji je, u cilju građenja takvog štimunga, koristio sve mogućnosti teksta, pa i više od toga - nudio neka originalna scenska rešenja na granici komedije apsurda..."

Ivan Medenica, Vreme

Paradoks posle pet godina u kojima se desilo ono što se desilo i dešava ono što se dešava, nešto je dobio, a nešto izgubio. Izgubio je proročki atribut; on više nije komad koji upozorava šta se može desiti u "postrevolucionarnom" razdoblju, jer se to, na šta je komad upozoravao, i desilo, samo u još gadnijem i prljavijem vidu. Kvalitet koji je komad dobio s vremenom je izdvajanje uloge intelektualaca, koji su, u vreme kada je komad nastajao, imali moje simpatije, ili makar razumevanje; oni su u međuvremenu ostali bez alibija. Srpski intelektualac se pokazao kao najbednija društvena kategorija i to ne u socijalnom, već u moralnom smislu. On više ne raspolaže ni ozbiljnim znanjem, ni etičkim stavom, niti ima svoje mesto u društvu koje bi ga činilo neophodnim. Kako reče jedan moj prijatelj, šofer: "Kada bi sve vas profesore, glumce i ostale, danas pobili, godinu dana niko ne bi primetio da vas nema." Tada, kada sam pisao komad, verovao sam da je krivo društvo, a danas sam siguran da su krivi intelektualci sami, koji su od sebe napravili šesti prst na rukavici: dakle potpuno nekoristan, inertan, bezidejni skup osoba s diplomom, izgubljenih u vremenu.
Svakako, u našem društvu nema nevine društvene grupe. Svako grabi svoje parče trulog mesa, kao da se čeka nekakav skori, užasni kraj svega.

Nebojša Romčević